Muhammed a. s. je zabranio muslimanima da prodaju kožice svojih kurbana. On je rekao: Men ba’a džilde udhijjetihi fe la udhijete lehu/ Ko proda kožicu svoga kurbana – taj kao da ga nije zaklao. Međutim, svi se islamski učenjaci slažu da se kurbanske kožice mogu zadržati i za svoje potrebe, ali je daleko najbolje podijeliti ih kao sadaku ( we jutesaddeku bi džildiha).
Lice koje primi kožicu slobodno je da s njom raspolaže po svom nahođenju, pa ako želi i da je proda. Dakle, neophodno je udovoljiti osnovnom islamskom propisu da vlasnik kurbana ne moće prodati kožicu i koristiti novac za svoje lične potrebe, što se ne odnosi na odabrano lice ili ustanovu. Muslimani su uobičajili da kurbanske kožice poklanjaju svojim džamijama. Na ovaj način su mnoge siromašne džamije bile prekrivene i osposobljene za normalno obavljanje namaza u njima.
Muslimani se ne žele lahko odreći sevaba i od svojih kožica, pa ih poklanjaju za potrebe Islamske zajednice. To tako treba da i u buduće ostane. Mora se reći da je ovaj postupak sa kožicama zasnovan na islamskom učenju. Naime, pored osnovnih islamskih izvora, postoje sporedni koji su zasnovani na Kur’anu i Sunnetu. Jedan od tih izvora je i maslehatu’l-amme – društveni interes, tj. interes zajednice. Svi islamski učenjaci su suglasni da izvorni islam traži stavljanje zajedničkih interesa ispred lokalnih i pojedinačnih. U tom smislu su Malik, Ebu Hanife, Šafija i Ahmed b. Hanbel kao osnivači pravnih škola donijeli više fetvi, u kojima se interesi pojedinaca poređuju interesima zajednice. Interesi i potrebe naše Islamske zajednice su takvi da nalažu maksimalno angažovanje svih materijalnih potencijala, kako bi se omogućio narmalan rad medresa, akademija i Fakulteta, koje nemaju lokalni i periferni značaj nego su srž i glavni temalj na kome se bazira opstanak i dalji napredak islama u našim krajevima.
Najveći broj muslimana je, hvala Bogu, svjestan ove činjenice. I upravo zahvaljujući njima ova akcija traje i trajat će, ako Bog da, i u buduće.